Goran Bregović utemeljio je i odredio put Dugmeta. Uz njega, najveću karizmu nosio je Željko Bebek, koji je uz Bregovića postao zaštitni zaštitni znak Bijelog dugmeta. Iako često nezadovoljan, sjajnih glasovnih mogućnosti, često i na bas-gitari, kada je to bilo potrebno, Bebek je s Bregovićem nosio Bijelo dugme kroz njihove najslavnije, ali i najteže dane.
Lider i osnivač Goran Bregović (rođen 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost muzici. Iz drugog razreda niže muzičke škole (smjer violina) izbačen je kao lijen i netalentiran. Već sa 11 shvatio je da djevojke 'padaju' na dečke koji sviraju gitaru. Kada mu je majka početkom šezdesetih godina kupila gitaru, prve lekcije dobio je od Ede, brata scenarista Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav, Bregović je osnovao još u osmom razredu osnovne. Goran je želio upisati srednju likovnu školu, ali je majka, uplašena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da upiše Prometnu tehničku školu. Pristao je, ali samo pod uvjetom da pušta kosu. Vrlo brzo odustaje od Prometne škole i prelazi u gimnaziju. Tamo ulazi u grupu Beštije. Vec sa 16 godina počeo je sam da se uzdržava, pa je tako svirao narodnjake u kavani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilištima.
U to vrijeme Željko Bebek (rođen 16. prosinca 1945. godine u Sarajevu) pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od značajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je konstantno imala problema s bas gitaristima koji su se stalno izmenjivali. Na koncertu Beštija, Bebek je zapazio Bregovića i preporučio ga ostatku članova grupe i tako je Goran počeo svirati bas u Kodeksima. 1969. godine odlaze na gažu u dubrovacki Splendid bar gdje sviraju klasični repertoar za turiste. Na terasi Splendid bara uočio ih je talijan Renato Pacifico i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili početkom 1970. godine uvježbavši repertoar na tragu Jimi Hendrixa i grupe Cream.
Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora Edo Bogeljić vratio se u Sarajevo i Goran po prvi put prelazi na solo gitaru. U ljeto 1970. Goran i Željko za basistu pozivaju Zorana Redžića (rođen 29. siječnja 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u grupi Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića (rođen 9. ožujka 1950. godine u Beogradu). Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. No, Milić Vukašinović ih je sve 'zarazio' novim viđenjem muzike. Počeli su da sviraju u skladu sa onim što su tada 'prašili' Led Zeppelin i Black Sabbath. Samo dva tjedna nakon što je Vukašinović došao u sastav, dobili su otkaz na svim mjestima gdje kojima su svirali. Bez angažmana, s nešto uštedevine, ostali su na otoku Capri. Pozvani su da svoju novu muzičku koncepciju predstave u jednom klubu na otoku Ischia. Nakon ljeta, prestaje i taj angažman. Vraćaju se u Napulj gde jedva preživljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Željko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane svirati ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagođavao novom materijalu, a i pjevački je za njega bilo sve manje mjesta. Nakon što bi on otpjevao uvod, ostala bi trojica nakon toga improvizovizirali pola sata. U jesen 1970. godine Bebek se uvrijeđen vratio u Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stup Kodeksa, da bi razočaran otišao kao višak. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basist Indexa) i vratili ih kući.
Do ljeta 1971. godine nastavili su da nastupaju kao Mića, Goran i Zoran, a onda je Milić Vukašinović otišao u London. Goran upisuje filozofiju, a u jesen 1971. godine gitarist, Ismet Arnautalić poziva ga da osnuju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put okušava kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije govorio s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran je odlučio da ga ipak pozove. Snimili su "Patim, evo deset dana" koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena "Ostajem tebi". Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su ostali čekali njegov povratak.
Tokom Bebekovog boravka u vojsci snimili su još četiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzičkim pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić napustio ih je krajem 1972. godine i sa sobom ponio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se prepirali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić (rođen 10. prosinca 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u grupi Rok i klavijaturist Vlado Pravdić (roden 6. prosinca 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, grupu je napustio i Zoran Redžić kojeg zamjenjuje Jadranko Stanković.
Odluka o novom imenu pala je relativno lako. Publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme" i odabran je taj vizualno zgodan simbol i grupa je službeno prozvana Bijelo dugme 1. siječnja 1974. U to vrijeme su u studiju suradivali s Batom Kostićem, gitaristom YU grupe. Bregović je kasnije isticao 'kako je ta suradnja puno utjecala na njegovu daljnju muzičku orijentaciju, posebno kada je folk bio u pitanju'. Nove snimke "Top" i "Ove ću noći naći blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik odbio ih je uz objašnjenje da su pretrpani poslom i da će morati sačekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana potpisali su petogodišnji ugovor sa Jugotonom. Ta loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u povijesti cjelokupne jugoslovenske diskografije.
Željko Bebek odlučuje dati otkaz u Savezu zajednica socijalnog osiguranja BiH, i da, iako oženjen i sa malim djetetom, krene u rizičnu avanturu. U početku su pretežno svirali u manjim gradovima, s naglaskom na Zenicu. U ožujku 1974. na bas gitaru dovode Zorana Redžića umjesto Jadranka Stankovića, s kojim nisu bili zadovoljni. Sljedeći singl sa pjesmama "Glavni junak jedne knjige" (tekst pjesnika Duška Trifunovića) i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine, objavili Jugoton i Diskoton, jer je Bregović suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i sa Diskotonom ugovor za singl.
To im je donijelo negativan tretman u tisku, ali koji im je kao mladom sastavu bio neophodan, pa makar bio i negativan. Pojavljivanje u medijima je naravno, puno pripomoglo odličnoj prodaji prve ploče. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. svibnja 1974. godine, kada su predstavljeni kao nove nade. Treći singl sa pjesmama, kasnijim velikim hitovima "Da sam pekar" i "Selma" (autor teksta - Vlado Dijak), objavljuju 30. kolovoza 1974. i taj singl predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. U listopadu, u ljubljanskom studiju Akademik, za samo dvadesetak dana snimaju debitantski album "Kad bi' bio bijelo dugme". U međuvremenu nastupaju u beogradskom Domu sindikata na rodenđanskoj proslavi, tada kultne emisije "Večer uz radio", gdje su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere vrlo brzo osvojili publiku, a poduzetni zagrebački manager Vladimir Mihaljek, sređuje im da sviraju u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest tisuća okupljenih dočekalo ih je s velikim oduševljenjem.
Album prvijenac se od samog početka prodavao odlično. Provokativan omot djelo je Dragana Stefanovića, koji će i ubuduće biti zadužen za vizualni izgled albuma. Prvokativan omot albuma, pogotovo u tadašnje vrijeme bio je vrlo hrabar potez i donio im je veliki uspjeh. 'Kad bi bio bijelo dugme' donio je seriju dojmljivih pjesama, koje je poznati zagrebački novinar i kritičar Dražen Vrdoljak prozvao pastirski rock. Termin pastirski rock obilježio je ostatak karijere dugmeta. Kontroverzni omot kasnije je uvršten u englesko izdanje knjige u kojoj je objavljeno 500 najuspješnijih omota ploča.
Na album "Kongres rock majstora" (Jugoton 1975.), Bregović je uz pratnju Zagrebačkog gudačkog kvarteta, uvrstio pjesme "Ima neka tajna veza" (tekst Duška Trifunovića), "I kad prođe sve, pjevat ću i tad", "Znam za jedno tiho mjesto" i instrumental "Minijatura za moju majku". Četvorka je krenula i na turneju a pratili su ih članovi YU grupe. U to vreme Dugme je objavilo singl sa pjesmom "Da mi je znati koji joj je vrag", a zatim su krenuli na iscrpljujuću turneju po Jugoslaviji. Već u proljeće 1975. godine Bijelo dugme bilo je najpopularniji jugoslavenski sastav. Prije snimanja druge ploče, što je neuobičajeno na ovim prostorima, povukli su se u selo Borike u Bosni na visinske pripreme. Stvarala se ploča koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan.
Album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je 1975. godine u Londonu sa producentom Neil Harrisonom. Bas gitaru svirao je Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško ozljedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Udarni hitovi bili su "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", "Došao sam da ti kazem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više". Upakirana u raskošan omot, ploča je imala veću cijenu od uobičajene, ali je ipak za kratko vrijeme prodana u više od 200 000 primjeraka. Zbog njih je Jugoton izumio dijamantsku ploču jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. Grupa je pozvana da za Novu godinu svira Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Dežurni mudraci iz protokola prekinuli su njihov nastup nakon nekoliko minuta jer su se uplašili preglasne muzike. Zoran Redžić otišao je u JNA, a u grupu je stigao Ljubiša Račić, gitarist i vođa grupe Formula 4, koji je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bila velika jugoslavenska turneja. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 ljudi, a u Beogradu su tri puta rasprodali dvoranu Pionir što prije njih nitko nije napravio.
"Dugmemanija", kako su je tada nazivali, uzela je puni zamah a po novinama su se rasplamsale polemike za i protiv. U ožujku 1976. godine izašao je retrospektivni album Gorana Bregovića na kojemu su se našli prvi snimci grupe Jutro, ali i pjesme koje je napravio za Zdenku Kovačićek, Biseru Veletanlić i Jadranku Stojaković. U travnju 1976. godine Dugme odlazi u Ameriku gdje snimaju Ipetov singl sa pjesmama "Džambo" i "Vatra" i Bebekov sa pesmama "Milovan" i "Goodbye, Amerika". U lipnju iste godine članovi grupe odlaze na radnu akciju "Kozara 76", što je bio lukav Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji, za koju su ih dežurni dušebrižnici uredno optuživali.
0 komentari:
Objavi komentar