Glavni lik ujedno je i pripovjedač koji svoju priču priča u prvom licu te unutrašnjim monolozima izražava svoja razmišljanja o životu. Radi se o njegovoj ispovijesti zapisanoj neposredno prije smrt. Njegovo ime je Ahmed Nurudin i on je četrdesetogodišnji derviš koji živi u tekiji. Njegova ispovijest započinje kad sazna da mu je brat nevin uhićen i zatvoren u tvrđavu. On želi spasiti brata i saznati za što je optužen, ali u tome ne uspijeva.
Većinu života živio je okružen zidovima tekije, izoliran od svijeta, vjerujući u dobrotu i pravednost ljudi, ali u pokušaju da oslobodi brata. Njegovo se viđenje svijeta mijenja i on saznaje da svijet nije onakav kakvim ga je on smatrao. Shvaća da se i on promijenio, da je postao nesiguran i nesretan te da je poljuljano sve ono u što je vjerovao. Muče ga brojna pitanja i sjećanja na prošla vremena koja pokušava potisnuti jer ga podsjećaju na mnogobrojne propuštene prilike u životu, zbog kojih žali. Želi opet postići svoj unutarnji mir pa traga za srećom i smislom svojeg života. Ta potraga za životnim smislom ujedno je i tema romana.
Na kraju romana pripovjedač zaključi da je svaki čovjek na gubitku jer se životni smisao ne može ostvariti. Cijeli roman alegorija je suđenja na kojem je glavni lik i sudac i tužitelj i okrivljenik koji pokušava dati svjedočanstvo, ali i biti iskren i pošten prema samome sebi.
Vrsta djela: filozofski i psihološki roman
Tema: potraga za smislom života
Vrijeme radnje: 18.stoljeće
Kratak sadržaj
Na početku romana predstavlja nam se glavni lik, koji je ujedno i pripovjedač, Ahmed Nurudin. On je četrdesetogodišnjak koji živi u derviškom samostanu, tekiji, koja se nalazi na samom izlazu iz kasabe i najavljuje da će ispričati svoju priču. Njegovo ime znači “svjetlo vjere”, ali on smatra da nije nikakvo svjetlo te da nije prosvijetljen nikakvim višim znanjima. Smatra da je četrdeset godina ružno doba te da bi bilo bolje da ima deset godina manje, kako bi ga mladost štitila od pobuna ili deset godina više pa bi mu bilo svejedno.
Njegovo pripovijedanje započinje s događajem koji se zbio dva mjeseca i tri dana prije, kad je saznao da mu je brat Harun već deset dana zatvoren u tvrđavi. Te večeri krenuo je u posjetu bolesnom dobrotvoru Džaniću, zetu kadije Ajni-efendije, koji je dao nalog da se njegov brat zatvori. Pristao je na posjet, mijenjajući hafiz-Muhameda, koji je bio bolestan, jer se nadao nečemu što bi mu pomoglo spasiti brata.
Pripremao se na to što će reći starcu i kako će ga pripremiti na smrt, ali umjesto s njim, susreo se s lijepom ženom od tridesetak godina, starčevom kćeri. Ona mu priča o svojem bratu Hasanu, koji je imao puno potencijala. Završio je školu u Carigradu, ali onda se odjednom promijenio. Počeo se družiti s lošim ljudima i rasipati obiteljsko bogatstvo. Otac je odlučio javno ga se odreći i izbaciti iz oporuke, pa ništa što ona kaže ne može mu promijeniti mišljenje. Zato moli Ahmeda da razgovara s njezinim bratom i uvjeri ga da se dobrovoljno odrekne nasljedstva, kako bi obiteljska sramota bila manja. Iako je smatrao da to nije pošteno prema Hasanu i da će mu time nasilno oduzeti prava, pristao je razgovarati s njim kad posjeti tekiju. Smatrao je da će tako moći tražiti milost za brata. Razdirala ga je savjest jer je znao da će tim činom upropastiti čovjeka kojeg je smatrao nevinim, ali pokušao se sam sebi opravdati da to čini za dobrobit svojeg brata, za kojeg bi učinio i puno više.
Dok je bio u vrtu tekije, začuo je užurbane korake i uskoro se u vrtu pojavio čovjek koji je očito bježao od nekoga. Ahmed je odlučio stajati po strani i ne miješati se, pustiti da se radnja odvija svojim tokom, ali shvatio je da je u svojim rukama imao sudbinu tog čovjeka. Lako ga je mogao odati, ali šutio je. Moć koju je imao nad tim čovjekom, bila je potpuno nov i dotad nepoznat osjećaj u kojem je na neki način i uživao. Progonitelji su se vratili i stajali pred vratima tekije, a Ahmed ipak poželi da odu i da ta priča nema ružan kraj. Kad su otišli, laknulo mu je jer je shvatio da bi u suprotnom osjećao kajanje jer je mogao pomoći čovjeku, a nije. Nije ga bilo briga tko je u toj priči kriv, nije se želio miješati, iako je shvaćao da je samom šutnjom već umiješan. Zbog toga ipak odluči sakriti bjegunca u kućicu na kraju tekije, ali cijelo to vrijeme nesiguran je u ono što čini. Savjest mu nalaže da bi trebao pomoći tom čovjeku, ali svjestan je da time izdaje svoj red i ugrožava svoje šanse da spasi brata. Trebao bi čovjeka predati vlastima, ali nikako se sa sigurnošću ne može odlučiti stati na jednu stranu pravde.
Mula-Jusufu je povjerio da je skrio bjegunca te da je u nedoumici što da učini. Tim činom riješio se krivnje i odgovornosti. Mula-Jusuf je pozvao stražare, ali bjegunca nisu našli. Iako je potajno želio i računao da će Mula-Jusuf upravo to učiniti, ipak je prema njemu u tom trenutku osjetio prijezir.
U hanu, izvan tekije, Ahmeda posjećuje otac kojeg nije vidio godinama. Čuo je da mu je sin zatvoren te je došao moliti Ahmeda da nešto učini jer je ugledan čovjek i poznaje mnoge ljude. Ahmed ga uvjerava da brat nije kriv, da je sigurno samo govorio nešto što nije trebao te da će svakako moliti za milost. Ahmed se pita bi li otac i njega došao spasiti kad bi trebalo ili ga se već potpuno odrekao, ljut zbog životnog puta koji je odabrao.
Odlazi muselimu kako bi saznao što je njegov brat učinio i za što je optužen, ali muselim je vrlo nesusretljiv. Nakon toga odlazi na molitvu u džamiju, gdje mu se pričini da vidi bjegunca kojem je pomogao, čije ime ne zna, ali odlučuje ga zvati Ishak, prema ujaku kojeg je mnogo volio. Razmišljajući o bjeguncu, pomisli da bi mu ispričao sve o sebi kad bi mogao. Rekao bi mu da je derviš već dvadeset godina i da su ga oduvijek učili da živi za vjeru. Zbog svoje službe dervišu udaljio se od svoje obitelji. Oduvijek je izbjegavao suditi drugima, a to se vidi i sad kad mu je brat zatvoren jer smatra da ga ne brani dovoljno.
0 komentari:
Objavi komentar