Fra Petar lik je oko kojeg započinje priča u koju se uključuju i drugi važni likovi romana. Lik fra Petra mnogo je putovao i pokazivao interes za razne znanosti. Svježi humak pod kojim je pokopan, a kojim započinje roman, ukazuje na prolaznost života. Sve intelektualno nestalo je sa ugaslom svijećom fratrova života. Ostalo je samo ono materijalno, što su ništa doli beznačajne stvari koje nikome ne koriste.
U glavnoj priči romana autor vodi čitatelja u srce zloglasnog zatvora, opisujući ga tako vjerno da se može vizualizirati slika tog skučenog prostora, ispunjenog raznovrsnim stanovnicima od kojih su neki počinili zločine, neki su nevinih, neki su tek nešto skrivili, a neki su teški kriminalci. Zatvorenici avlije žive život ne suočavajući se s vanjskim svijetom. Sami određuju s kime će se družiti, a smjernice im daje upravitelj željezne ruke i velike glave, kome ne promiče ni jedna novost vezana uz avliju. On poznaje sve strane života tih zatvorenika jer ih je osobno dobro upoznao i sam živeći taj život. Stoga mu nije strano razmišljanje i ponašanje njegovih zatvorenika. Kao mladić, upravitelj je duboko ušao u svijet kriminala, ali je uz pomoć bogatog oca dobio priliku da se zaposli u policiji, a kasnije, kad je umro upravitelj zatvora, imao je sve potrebne kvalifikacije za taj posao, koji mu odgovara karakterno i vizualno. Za upravitelja Karađoza ne postoji zakon i vlast. On utjelovljuje oboje.
U drugom dijelu romana upoznajemo dio turske povijesti i sudbinu sultanske braće, Džema i Bajazita, sultana i nesuđenog sultana u progonstvu. U ovoj priči vidimo kako je borba za vlast bila pokretač mnogih ratova, nedaća, zla od kad postoji čovječanstva. Težnja za dominacijom i upravljanjem nije se mijenjala kroz povijest. Samo su se mijenjali akteri, oružje i način na koji se dolazilo do željenog cilja.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: neodređeno, turska okupacija
Mjesto radnje: turski zatvor
Kratak sadržaj
Jednoličnu bjelinu koja okružuje samostan i groblje na kome je nedavno pokopan fra Petar, narušava ilovača pomiješana sa snijegom i prtine oko humka. Nigdje nema naznake da je tu nedavno bila šačica fratra koja se oprostila od svog brata. U ćeliji u kojoj je nekada boravio pokojni fra Petar, dva fratra popisuju stvari koje su ostale iza pokojnika, strasnog “sakačije, puškara i mehanika”. Fra Petar bio je svestran čovjek koji je pokazivao interes za mnoge zanate. Volio je i knjige koje su zauzimale velik dio njegova života.
Fra Rastislav često je boravio uz fra Petra i živo se sjeća njegovih bogatih priča za vremena kada je boravio u Carigradu. U Carigrad je stigao kao pratnja fra Tadiji Ostojiću, koji je govorio turski, ali nije poznavao pismo. Poveo je fra Petra da mu pomogne oko dokumenata koji su bili pisani na turskom jeziku. Policija je tom prilikom zabunom uhvatila fra Petra i strpala ga u zatvor gdje je proveo dva puna mjeseca, sve zbog nekog pisma o stanju crkve u Albaniji. Pismonoša je pobjegao, a fra Petar zabunom je uhvaćen. Uzalud je pokušavao objasniti vlastima da nema veze s tim pismom i da ne poznaje pošiljatelja. Nitko ga nije slušao. Našao se u krivo vrijeme na krivom mjestu i tako odveden u zloglasni turski zatvor nazvan Prokleta avlija: ”To je čitava varošica od zatvorenika i stražara koju Levantinci i mornari raznih narodnosti nazivaju Deposito, a koja je poznata pod imenom Prokleta avlija…”
Prokleta avlija bila je zatvor u Carigradu u koji je mogao dospijeti i kriv i onaj tko nije kriv. Prisilno ili svojevoljno. Zatvorom je upravljao Latif-aga zvan Karađoz. Avliju su sačinjavale sive i bezlične zgrade sa spavaonicama, u kojima je spavalo petnaest do dvadeset ljudi, stoga “Mirne noći su retke….”. Stanovnici Avlije svakodnevno se izmjenjuju. Noću se čuje cičanje i razni zvukovi borbe, a danju se stvaraju manje grupice koje kockaju ili imaju neki drugi zajednički interes. Pored zgrade u kojoj je boravio fra Petar, svakog jutra stvarala se grupica oko nekog Zaima koji je volio uveličavati i umnožavati svoje priče, samo da bi bio u centru pažnje. Govorio bi “Četiri ja zanata imam i jedanaest puta sam se ženio…”. Svaki put Zaim bi se nadovezao na neku priču koju je ispričao neki drugi zatvorenik, samo što bi Zaim sve umnožio i imao bolje reakcije slušatelja od bilo koga drugoga. Zatvorenici nisu voljeli svoje sustanare koji su im se pokušavali nametnuti na bilo kakav način, pa tako ni pričom. Brzo je Zaim postao osamljena duša i nitko nije više htio imati posla s njim.
0 komentari:
Objavi komentar