Moj muž je i najbolji muškarac, ali i najgori… najveći GAD kojeg poznajem. U braku smo sedam godina i dokle god ne ode u posjetu svojim roditeljima naš život je idiličan, on je nježan i pažljiv, ali kada ode kod svojih roditelja i kada se vrati bukvalno se pretvori u monstruma.
Par puta me čak i udario onako bez ikakvog razloga. Njegova mama me nika nije prihvatila za snaju, pravi primjer
ZLE SVEKRVE i od počeka koristi svaku priliku da svog sina odvoji od mene. Na moju nesreću šest godina nisam mogla ostati trudna što je moja svekrva uveliko koristila da me blati i vrijeđa.
Prije četri mjeseci sam uz velike napore i Božiju pomoć ostala u druom stanju i mislila sam da je svim mojim problemima sa mužem došao kraj. Tako je i bilo do prošlog vikenda. Moj muž je išao kod svojih i kada se vratio sav bijesan me je iz čista mira počeo da udara, pokušavala sam da sebe i bebu zaštitim, ali zbog svog tog stresa, udaraca, napora i čega već ja sam na žalost pobocila Dugo iščekivano dijete je u sekundi nestalo, a najviše me pogodilo što je nakon svega umjesto da se barem izvine, da traži oprost, kako od mene.
Tako i od Boga one rekao da i onako beba u mom stomaku i nije bila njegova i da sam ostala trudna sa mojim švalerom. Kada mi je to rekao, sve mi je bilo jasno… ne znam, volim ga, prva mi je i jedina ljubav u životu, znam da i on prema meni osjeća isto, ali mislim da pored svega moramo da se razvedemo, jednostavno ovako više ne ide, ma koliko velika naša ljubav bila.
Žalosno, ali tako je. Vjerovatno nismo ni prvi ni posljednji kojima su roditelji uništili sreću.
0 komentari:
Objavi komentar